Ponedjeljak je, jedva sam se izvukao iz kreveta nakon što je mobitel zazvonio već peti put. Sat mi je još mutan i jedva razabirem sedmicu, nisam prespavao. Minute mi sada nisu ni važne. Ikona Instagrama je bar šarena i jasno vidljiva. Već nakon drugog scrolla vidim da se ništa nije dogodilo od sinoć. Ustajem i krećem prema džezvi. Prvi gutljaj kao da mi otključava minute na satu i započinje novi tjedan. Kada sat otkuca 8 trčeći na izlasku navlačim drugu tenisicu u maniri shaolin majstora. Već mahinalno udaram po džepu u ritmu ključevi/mobitel/novčanik. Kao da je i zvuk auta drugačiji Ponedjeljkom, par sekundi duže motor pokušava doći sebi. Dolazim u ured, ostavljam stvari, pozdravljam poznata lica i opet pomislim, kako su ovi ljudi uvijek tu prije mene. Otvaram laptop, ali prvo kava…

Tko danas stoji kraj tebe u redu za kavu? 

Tko stoji kraj mene? Nemam pojma, nit me briga. Čekaju me mailovi, kalendari, Jire, Githubovi… Kraj svega toga još da razmišljam tko stoji kraj mene, i to u Ponedjeljak, taman posla. 

New calendar invite

Otvaram mail i na vrhu stoji pozivnica za kalendar od HR-a. Ona kava mi se vrati u grlo, kada pritišćem Yes za još jednu komunikacijsku radionicu. Ista kao ona prošli tjedan i ona prije nje. Što se mene tiče, pozivnica može glasiti “HR invites you to Deja Vu”. HR će reći kako je iz ankete zadovoljstva uvidio da je komunikacija u padu, da bi trebali više pričati s kolegama iz drugih odjela te nakon sat vremena odluči dodati u kalendar 5 novih pozivnica intertimskih alignmenta. Ovaj puta ću dati otkaz, promrmljam dok gledam u pop up:

Kill me now

Da postoji četvrta opcija koja kaže “Kill me now” mislim da bi imala više glasova od diktatora na “demokratskim” izborima. Ali ajde, komunikaciju među timovima ću popraviti jer iduća 3 dana koga god da sretnem iz drugog tima mogu mu već uobičajeno reći “Jesi vidio invite” i zakolutati očima u jednom smjeru, dok kolega koluta očima u drugom kao da je netko između nas bacio kartu iz Uno-a. Evo vidiš da komuniciramo, govorim HR-u u imaginarnom razgovou dok čekam u redu, pa i jučer sam se kolegi iz drugog tima žalio kako nikad nema badema i kako je kava opet prespora. Jučer kada sam s njim bio u redu za kavu. 

Jesi poslao mailove? 

Svi znamo da nije stvar u nama. Ono gdje komunikacija ne valja je na vrhu. Team lead drugog tima već treći kvartal blokira KPI mog team leada. I znam da ćemo opet slušati kako taj tim ne valja, a onda ćemo na intertimskom alignmentu slušati istih dvoje leadova kako se prepiru oko nečega što nam je bitno kao što mi je u Ponedjeljak bilo bitno tko je do mene u redu za kavu. Uostalom moja ocjena na anketi nije bila za nas, ja sam i mislio na team leadove i kako oni ne znaju komunicirati, ali kako da to ikome kažem. Već šesti put govorim team leadu da mi klijenti javljaju kako im ne dolaze moji mailovi, a on već 7. put kaže nek samo pošaljem više mailova. Jel ta pasivna agresija neki skill koji te dovede do lead pozicije ili to leadovi nauče na nekoj od svojih radionica?! Ako opet stisnem lošu ocjenu znam što ću odabrati

Opet je Ponedjeljak, prošli tjedan je bila radionica i dva interteam alignmenta. Zbog tih 3 sata mi se stvorio zaostatak taskova koje trebam što prije riješiti, ali prvo kava. 

Troje ljudi u redu za kavu

Jebiga ovo je Ponedjeljak kada ću morati pričati s nekime dok čekam kavu, ne želim stajati u tišini 10 minuta. Ne mogu više ni sebi ni njima ubadati ranu stvorenu radionicama. S čim da počnem razgovor? Ne da mi se slušati njihov small talk o beskorisnim radionicama i kako su nam leadovi loši. Mozak mi počinje stvarati vennove dijagrame i zaključivati koje bi nam bile zajedničke teme. Jel developer Marko gledao jučerašnju utakmicu? Nasmijem se sam sebi na tu pomisao i odmah je izbacim iz glave. Ako Ani iz marketinga spomenem onu novu seriju na Netflixu, a ona ju je gledala, nemam o čemu pričati jer sam ugasio to smeće nakon 10 minuta. A ništa, trebam brzo kavu, moram riješiti još 2 taska koja su mi ostala zbog glupih radionica. Shvaćam da mi je zadnja misao izašla naglas i troje ljudi upravo gleda u mene. Na trenutak me zbuni empatija koja se prelijeva preko njihovih lica. Ana progovori:

“Joj ne pitaj me ništa. Novi oglas za posao je još u petak trebao biti vani, a mi još odlučujemo o popisu benefita.”

Marko ko da je u transu i ni ne čuje razgovor, jer stalno ponavlja nejasnu definiciju taska koji bi trebao popraviti user experience proizvoda, a o kojem on nema pojma. Zašto je to uopće zapalo njega. Kao da on nakon 5 godina FER-a zna na što će useri bolje reagirati. Ana uvidjevši priliku da ona napokon Marku nešto objasni, tonom profesorice kaže:

“Naši useri u svojim reviewima stalno spominju kako im uvijek treba pola sata da shvate kako da spreme ono što rade. Mislim da im je to feature koji im je najbitniji, a iskreno ni ja kod nas ne mogu to nikada naći. Već mi je muka odgovarati na chat kada da nas pitaju kako da nešto spreme, a ni ja to ne znam. Rekli smo to team leadu, ali znaš da on izbjegava pričati sa vašim šefom.” 

Marko gleda u Anu i kao da će početi vrištati, ali ipak jedva se suzdržavajući izusti:

“Znaš li ti koliko smo mi vremena u timu proveli pričajući o ovome, sve stoji oko te odluke i nitko od nas to nije znao.”

Koliko god se trudio ne može stvarno poluditi jer shvaća da mu je ovo spasilo i Ponedjeljak i ostatak tjedna te se napokon može vratiti taskovima u kojima je dobar. U maniri Lannistera, koji uvijek vraćaju svoje dugove, Marko kaže Ani da je pročitao oglas.

“e svi ti moji prijatelji ismijavaju benefit kave na poslu, vidio sam da ste opet to stavili na vrh benefita. Ne razumijem zašto samo ne napišete kolika je plaća i da imamo budžet za svoju opremu. Pa čovječe pola mojih prijatelja radi na kompjuterima sa kojih ovdje puštamo muziku. Ubili bi za opremu koju imamo ovdje.”

Ana je zaboravila uzeti kavu zbog koje i je tu, kolikom brzinom je krenula prema svom dijelu ureda. 

Ma je li ovo komunikacija? 

Dok nije otišao i Marko, brzo izustim, kao da ću propustiti treću želju duha komunikacije koji se ukazao ispred aparata za kavu:

“Da ne znaš možda zašto mi klijenti javljaju da ne primaju moje mailove.”

Marko utipka nešto u Google i čujem ping svog mobitela. Link za članak o tome kako promijeniti izlazni port mail servera.

10 minuta 

Je li to stvarno nama, 10 minuta, glupih 10 minuta u redu za kavu spasilo 10 radnih sati. Pomisliš hodajući prema svom laptop.Vratim se na svoje mjesto, postavim izlazne portove, pošaljem zaostale mailove, otvorim još jednu anketu zadovoljstva komunikacijom i ne sjetim se ni leadova, ni badema, ni radionica, nego se sjeti Marka i Ane i zapitam se… 

Tko će sutra biti kraj mene u redu za kavu?!