U idućih 5 minuta pročitaj kakve veze ima pisanje, debljina, motivacija, trčanje, misija i paraliza. Ako se ne prepoznaš u donjim situacijama javi se, možeš me nešto naučiti.

Što je s blogom?

Čuo sam ovo pitanje u nekom od oblika od svakoga tko je ikad znao da sam pokrenuo blog. Najgore je što nisam imao odgovor na ova pitanja. Svakome sam promrmljao nešto drugo ili pokušavao sve okrenuti na šalu, ali sam i sam bio svjestan da sam zajebao. Sumnjam da sam to od ikoga, a najmanje od sebe mogao sakriti.

Pokretanje bloga je bilo nešto što sam dugo želio napraviti i što sam bio nevjerojatno uzbuđen kada se dogodilo. Ako je to tako zašto sam već nakon 2 tjedna prestao objavljivati?

What would overthinker do?

Pokušavao sam naći ovaj odgovor i u klasičnoj maniri overthinkinga sam se zapetljavao sve dublje u ne razumijevanje samog sebe. Čekaj, danas to želim i uložim u to vrijeme i sutra već sve stane?! Nikako nisam mogao sjesti i napisati nešto. Nisam čak ni tražio savršen blog, pa se zarobio u nedogledno prepravljanje 5 riječi, ili pretakanje iz šupljeg u prazno. Iz mene naprosto nije ništa izlazilo.

Nikakav problem, vratit ću se objavljivanju. Evo naprimjer baš bi bilo dobro da mi srijeda bude dan za blog. Prošla je prva srijeda… Prošla je druga srijeda… Da ne nabrajam dalje, skoro je već i korona prošla, a kamoli gomila srijeda. Sa svakom tom srijedom sam ja tonuo dublje i počeo sam od sebe skrivati blog. Blog mi je postao moj kamenčić u cipeli. Bode te, smeta ti, ali nikako da se jednostavno sagneš i riješiš svoj problem.

Ma što je sa mnom?

Volim analizirati ljude. Kolegica iz HR-a mi je rekla da uvijek voli razgovarati sa mnom, jer su joj zanimljive moje analize ljudi i općenito situacija. Zadnjih par dana sam odlučio posegnuti u sebe i iskoristiti taj moj talent kako bi izanalizirao sam sebe. Što je pošlo po zlu?

Odgovor bi se jednostavno mogao svesti na manjak egzekucije. Spirala promišljanja koja je krenula s kojim danom objavljivati, pa koliko, pa o čemu i tako u krug me sigurno dovela to paralize samog pisanja. Međutim iako je dijelom ovo istina i često jesam sklon otići preduboko u “what if” scenarije osjećao sam da to nije odgovor kojeg tražim. Odlučio sam okrenuti perspektivu i pitati se nešto drugo. Umjesto da si ponavljam pitanje kada ću napokon nešto napisati, pitao sam se, a zašto bi uopće nešto pisao?!

Motivacija

Oduvijek imam višak kila. Ne previše niti se smatram strahovito debelom osobom, ali dovoljno da mi smeta i da mi je uvijek glas u glavi govori da bi mogao ili morao biti mršaviji. Probao sam dosta puta smršaviti. Klasično prije svakog ljeta, pa onda evo odmah nakon praznika, pa evo prije fakulteta, pa možda prije novog posla. Najbliže tome da sam zadovoljan sobom sam došao u 2020. Ovaj put me svadba potaknula na gubitak kila, krenuo sam vježbati, krenuo sam paziti što jedem i krenuo sam trčati. Počeo sam s time početkom 2020. I nije me pokolebao ni prvi lockdown niti išta vezano uz koronu. Napredovao sam u svim aspektima. Gubitak kila se pretvorio u cilj da umjesto tadašnjih 98 završim s 85 kg, a trčanje se pretvorilo u cilj da istrčim zagrebački polumaraton. Išao sam prema tome dobrim koracima, i s kilama sam došao do 90,5 a s kilometrima sam došao do 17, a blog je već imao 3 članka. Fast forward…

Na kraju 2020, moje 102 kile ne mogu pretrčati ni kilometar, ali bar to ne vidite na blogu.

Vožnja u rikverc

Kako od godine u usponu i s velikim ciljevima završiš u rikvercu od onoga gdje si krenuo? Kako uspiješ doći do 90% cilja i onda se strmoglaviti na ispod početne točke? To sam se i ja pitao dok sam upadao u sve veću anksioznost oko toga koliko su mi ciljevi počeli bivati sve dalji.

Primijeti pravilo. I kile i kilometri su imali fiksni cilj, 85 i 21. Međutim na takve ciljeve ne možeš utjecati.Polumaraton je otkazan zbog korone, gubljenje kila se previše produžilo pa je došlo vrijeme kada više nisam mogao držati rigoroznu dijetu jer sam piletinu sanjao kako me progoni.
Blog je ispao samo kolateralna žrtva i vremenska kapsula nekad velike ambicije.

Kako dalje?

Fokus treba biti na tome da ću umjesto majoneze ili kruha svaki puta izabrati zdraviju opciju. Nisam se nikad fokusirao da ću na dnevnoj razini raspodijeliti ono što jedem i da neću posezati za grickalicama, već da ću pomalo ovisno trčati na vagu svako jutro i cijediti se kao MMA borci ne bi li zadovoljio kratkoročni cilj. Trčanju ću dati još jednu priliku i naučiti ga ili zavoljeti na razini svakog koraka, ili ću jednostavno prestati s tim. Kada sam god trčao moj jedini fokus je bio odraditi kilometre za taj dan i umjesto da sam uživao u tome što sam vani i što napokon mogu trčati, ja sam bio fokusiran isključivo na smartwatch i uvijek presporu kazaljku kilometara.

A blog? Pa odgovor na zašto bi uopće pisao je taj, da volim pisanje. I zapravo ono što želim je pisati i izbacivati ono što mislim. Tako da ću se fokusirati da moje pisanje bude uvijek malo bolje. Da unesem više sebe i da eto na kraju to netko i pročita i da mi poneki savjet.

Želiš biti founder?

Ovo sve zvuči kao apsolutni klišej. I vjerojatno je. Međutim u zadnje vrijeme sam oko dosta stvari koje radim počeo postavljati jednostavno pitanje: “Da si CEO bi li to radio tako?” I znaš što? Pola stvari bi radio drugačije da vodim firmu. Kada se stavim u ideju odgovornosti prema drugim ljudima, moj se fokus instantno premjesti i sam sebi odrežem sav bullshit. Što ako sutradan kada budem vodio firmu, ne ostvarim cilj od XY prihoda, hoću li onda pustiti da završim godinu s minusom? Vjerujem da bi se rukama i nogama borio da se to ne dogodi. Zašto onda sam neke privatne stvari pustio da odu u tom smjeru? Nemam odgovor.

Banalnije je nego što želiš vjerovati

Jednu naviku sam ipak uspješno stvorio. Početkom 2020. Sam odlučio preko noći prestati pušiti i s kutije dnevno pao na nula u času. Od tada nisam povukao ni dim. Ovo je stvar koja je ljudima najteža za napraviti, a to sam napravio bez ikakvih problema. Kako?

Odgovor je banalan. I dan danas mi prođe bar jednom tjedno misao joj kako bi zapalio. Kada jednom počneš pušiti ne možeš se valjda nikad riješiti tog osjećaja. Banalnost svega leži u tome da jednostavno odlučim ne zapaliti. I to odlučim svaki put kada mi dođe ta pomisao.

U nijednom trenutku si nisam odredio da neću pušiti 6 mjeseci, da ću prestati do Božića ili zbog korizme. Odlučio sam da jednostavno svaki put kada poželim zapaliti, jednostavno neću.

Kultura i tvrtke i samog sebe se gradi s milijun malih odluka, a ne grandioznim ciljevima.

P.S. Pročitajte Atomic Habits od James Cleara, neće vam zauvijek promijeniti život, ali će vam pomoći da budete svjesniji stvari koje radite, na kraju dana uvijek sami sebi mijenjate život