Ne volim savjete. Tj. bar ih donedavno nisam volio. Na stvari sam gledao vrlo crno-bijelo. Nešto možeš učiniti izvrsno odmah ili nemoj to činiti uopće. Miks nestrpljivosti, sa krivom pretpostavkom da bi u startu trebao biti izvrstan u hrpi stvari i godine očekivanja koja postavljaš sam sebi su rezultirale time da pažljivo biram u što ću se upustiti. 

Ne možeš mi reći da nisi bio u sličnoj situaciji. Bar jednom u životu (većina nas hrpu puta) je odbila raditi ili sudjelovati u nečemu jer znaš da nisi dobar u tome i da taj jedan put neće promijeniti ništa. To je sasvim normalno i razmišljanje i zapravo je sasvim opravdano kada ne želiš otići na klizanje jer znaš da ćeš se potrgati. Ok, možda samo ja imam iracionalnu mržnju prema klizanju. Međutim često to ponašanje nesvjesno prenesemo na ostale aspekte života. 

Što veće prilike, veća potencijalna zamka

Kada imaš između 25 i 30 godina vjerojatno si još junior ili mid u svome poslu. Današnje moderne IT firme ti pružaju hrpu mogućnosti. Zasigurno puno više nego striktno propisani ustaljeni poslovi gdje obavljaš jedan zadatak. Međutim isto tako današnje firme traže puno više od tebe. Teško je pronaći ijednu osobu koja obavlja isključivo i samo set zadataka za koju je zaposlena. Jednostavno je to tako, i već dosad smo se pomirili s tim. Međutim ono gdje se stvori zamka je mišljenje kako će ti radeći širok spektar stvari napredak u firmi biti jednostavan i bezbolan. 

Long story short, neće! Zamka je što tvoje široke obveze zasigurno uključuju više od 50% stvari koje ne voliš raditi ili nisi dobar u njima. 

Zamisli se sad nad ovim:

1. Ti biraš stvari koje voliš raditi (možda i podsvjesno), radiš to 90% svoga vremena i rasturaš svoj posao. 
2. Tvoj nadređeni vidi sve tvoje zadatke i vidi kako jedan dio njih nije ili je slabo izvršen. 

Moj primjer i gdje sam ja griješio 

Junior sam u prodaji i u onome što radim, ali oduvijek znam da sam kreativan i kako mogu generirati hrpu ideja. Očekivao sam kako će se moje ideje vrlo brzo čuti i probiti gdje god da dođem i kako ću samo na temelju njih brzo napredovati. 

Došlo je vrijeme za prvi feedback. Bio sam spreman čuti hvalospjeve o mojim idejama, kako sam pridonio nevjerojatno puno i kako će mi uručiti ključeve firme. Ono što sam dobio je bila opaska kako sam ok, ali kako bi trebao poraditi na organizaciji, kako mi je kalendar često prazan i kako moram biti detaljniji na sprintevima. Ovo je bio apsolutni hladan tuš. Problem je što nije bilo ni motivirajuće. Čekaj, kraj svega se ja svodim na neispunjen kalendar. 

Do tada sam u životu često birao raditi stvari u kojima isključivo znam da sam dobar. To je rezultiralo da ću u nekim aktivnostima tipa case study natjecanja, koja se temelje isključivo na idejama, rasturati. Međutim u ne kampanjskom učenju za ispite ili organizaciji sebe kako bi lakše prošao faks ću biti užasan. 

Prvi feedback me nije ponukao da se apsolutno popravim. Kozmetički sam popravio stvari koje mi nisu bile na razini i poduplao razinu ideja. Pogodili ste, nije pomoglo. Moja frustracija je bila sve veća, te sam u jednom trenutku odustao i od ideja, ali i nisam znao popraviti svoju organiziranost. 

Trčanje

Mrzim trčanje. Oduvijek ga mrzim. Na tjelesnom sam nosio ispričnice da ga izbjegnem. Glupo je, dosadno je, teško je i nema šanse da si od prve super u tome. 

Pogledaj sliku i zapitaj se jesu li uopće trebale ispričnice

Onda sam jednog dana prije 6 mjeseci odlučio početi trčati. Odmah prvi dan moje odluke je tih 30 minuta uzelo svu moju ambiciju, prožvakalo je u 5000 koraka i ispljunulo nazad na mene. Umro sam. Nisam talent za ovo, i nema smisla baviti se ovim. Međutim za 2 dana sam otišao trčati opet, pa opet, pa opet, pa opet. Ne znam otkuda se nakon 27 godina života pojavio taj nagon da ipak ne odustanem. Kile nisam izgubio, brži nisam postao, nisam ostvario ništa što mijenja život, ali opet nisam odustao. Trčanje mi je pokazalo koliko je bitno raditi ono što mrziš i što je repetetivno te kako biti konzistentan u tome. Samo konzistencijom dolaziš do bilo kakvih rezultata. Ovaj čuperak sa slike je nedavno pretrčao 16 kilometara. Mrzim i dalje svaki taj kilometar, ali ga guram. 

što se dogodilo na poslu

Odjednom su moji kalendari puni, odjednom su moji sprintevi jasniji, odjednom su moje ideje razrađenije i korisnije. Odjednom sam prepoznat. Nije se promijenila firma, nije se promijenio nitko. Samo sam prihvatio raditi ono što ne volim i maknuti to s puta stvarima koje volim, i to nekako slučajno, baveći se skroz drugim aspektom sebe.  Zato je nevjerojatno bitno prihvatiti i početi raditi stvari koje ne voliš. Spremi krevet ujutro, izvadi suđe iz mašine, nađi bilo što i budi konzistentan. Bit ćeš iznenađen promjenama.

BONUS SAVJET

Trčanje mi je dalo i jednu totalno glupu stvar koja totalno funkcionira. Repetetivni i dosadni taskovi su lakši kada ih u svojoj glavi podijelite u dijelove. Kako to kod mene funkcionira. Nakon prvog kilometra od 16 si kažem evo još 16 puta ovoliko, međutim kada prođem idući kilometar što i nije toliki napor, odjednom je to još 8 puta toliko. Svaki mali korak ili kilometar te zapravo zavara da nije to tako strašno. Znam glupo je, ali nevjerojatno funkcionira.